Zivot u okruzenju misli

Kao mis bez velikog daha
kao vjetar bez suncevog zraka
slomio si me.
Kao knjigu bez i jednog slova
kao ljubav bez velikog bola
zelio si me.
Kao biser na umjetnom vratu
kao zavjet u pjescanom tragu
sklonio si me.
Kao uzdah umorne duse
kao kamen kome zivot sruse
zgazio si me.
Kao svjetlost u tunelu tame
kao glasic iz horske galame
nestala sam.

Kao stranac u noci lutam mislima i nevidljivim prostorima i trazim sjenku, svoju izgubljenu sjenku.

Do juce je bila tu, pratila me u stopu, a sada me napustila, ostavila.

Sada sam sama, bez nje, moje sjenke.

Sada sam sama i lakse mi je, ali teze mi je.

Ne osjecam vise teret umornog glasa, ali monolog je isprazan, ubitacan.

Nemam nikog da me prati, da radi sto radim, da voli i prezire zajedno samnom. Da me podrzava, uvjek ali uvjek i kada to ne zeli, i kada je let i kada je pad nasuprot tome koliki je njen strah od zadatih visina i dubina, i najgore cvrstog tla.

Bila je tu! Bila je!

Nevidljivim koncem zasivena za mene, cuvala mi ledja u veselom danu i umornoj noci, ali...popucase svi konci oko mene i ode, napusti me. Moja sjenka, moj drugi u danu glas, moj drugi u nocima spas.

Napustila me, razumijem, nije mogla vise, al i dalje sam sebicna i bitnije mi je moje dobro nego njeno, zelim je nazad, zelim je uz sebe. Blizu je, znam, osjecam njen impuls, osjecam njen sum. Nedovoljno ipak da je scepam, i nasilno ako treba opet zasijem za sebe.

Mada, razumijem...naporan je dan kada ne znas sta slijedi. Naporna je noc jer se ponasa kao dan.

Pa znam, i sama da mogu napustila bih se, ali...kako?

Ovaj konac je jos cvrsci i jos nevidljiviji i nece puci tako skoro. Isjeci ga ne mogu, ni pod lupom najveceg uvecavanja se ne vidi, trazila sam nije da nisam, i to cesto.

A ko ga jebe, kad pukne puci ce.

A kad pukne, gotovo je, i za mene i za mene sto ne voli mene. Onda cemo se ja i ja sto ne voli pravo ja razdvojiti zauvjek, oprostiti i krenuti svako na svoju stranu, bez osvrtanja.

A do tada....Izvinite da vas pitam „Da niste vidjeli moju sjenku, nestala je. Sigurna sam da zeli da se vrati, ali se zagubila i zaboravila put. Ako je vidite javite mi, ili njoj recite da je trazim, znacice nam, objema!“

Vjerujem u ljubav, u cuda, u drugu i trecu srecu,

u ljude koji stalno trepcu, i kojima se smijalice broje.

Vjerujem u dusu, u nova jutra, u magiju kad ti novu haljinu kroje,

lose suze, izgubljenu vrecu dok zrikavci napadaju prozore moje.

Vjerujem u feng sui, reiki, pirincanu smjesu,

u cakre, tijelo, um, duhove dobre,

energiju, vasionu, zmijsku nogu trecu,

i da ce sviraci doci pod prozore moje.

Vjerujem u tajnu, skrivena blaga, mape u smecu,

princeze, prstenaste gliste i prizivanu nesrecu.

Vjerujem u mrak, pomracenje sunca i mjeseca,

helijevu kometu i da nikad ne izigravam metu.

u prestupnu godinu i tacno vrijeme,

i dlake sijede za moje tijeme.

Vjerujem u ego, strah, kritiku i hvalu,

veliku potenciju i malo u impotenciju.

Vjerujem u seks, drogu i rok do rola tolet papira,

velika sranja, malena znanja i hremeticka pakovanja.

Vjerujem u zelenu travu i papagaja aru,

plavo more i lignje na zaru,

u nebo svijetlo sa zarakama zutim,

sljivovicu ljutu i ficu na auto putu.

U crnu zemlju i krik modnog bizona,

zivot prije ovog i smijeh posle dobrog fazona.

Vjerujem u lazne nade i gej parade,

dezinfekciona srestva i ljekovita dejstva,

u pusta obecanja i vjerska predskazanja,

krticne rupe i resenja za nesto suplje.

Vjerujem u sve i svasta jer je takva moja masta,

vjerujem da za vjeru uvjek treba imati mjeru,

vjerujem u saznjanja da jos ima razocaranja,

i da nisam nasla sebi mjeru,

da doziram svoju vjeru.

Vjerujem jer nisam glupa,

i znam da vjerovanja nisu skupa.

Vjerujem da bih lakse podnjela bol,

jer je ovaj zivot veliki fol.

Ko si ti?

Ko si ti u sebi, sta se nalazi u tebi?

Ima li zadovoljstva, srece, ironije, smijeha ili straha?

Jesi li zaljubljen, usplahiren, zamisljen?

Ko si ti duboko u sebi?

Osebujni, stojicki jedinac i borbeni pojedinac?

Ili mozda mediokritetni stojedinac, masovni rutinac i robotni vecinac?

Zapitas li se ikada ko si ti?

Ko si duhovno, umno?

Ko si vanjskim i spoljasnjim izgledom i djelom?

Gledas li dnevnik?

Citas li knjige?

Na kojoj strani kreveta spavas i gledas li se u ogledalo dok peres zube?

Kako oblacis cipele i kog Boga vjerujes?

Volis li vise jabuku, ananas ili lubenicu, ribu, jaje ili zeljanicu?

Kakvu kafu pijes, na koju stranu kosu cesljas, kojim prstom kucas slovo M na tastaturi, i koje boje ti je upaljac?

Sta ti dize ego a sta spusta potenciju, vjerujes li u majmunsku inteligenciju?

Bojis li se vise straha ili mraka?

Koji sapun koristis, i pijes li pivo, kojim prstom cackas nos i jezis li se od zaba?

Vjerujes li u dan posle juce, sudbinu, ljubav i vanzemaljce?

Vjerujes li u urokljiv pogled, u dobre ljude i losu srecu?

Jedes li morske plodove zato sto ih volis ili sto ti dizu rejting?

Da li srces supu,  na koju nogu prvu carapu navlacis i volis li plavu boju?

Osjecas li se ponekad kao izduvan kurton ili si uvjek u punoj snazi?

Da li brze jedes ili jebes?

Ko si ti?

Ko si ti u sebi, i sta se nalazi u tebi?

Pitas li se ikada u sebi ko si ti uopste?

Kao osoba, kao pojedinac, kao jedinka, kao covjek, kao bice, kao svijest, kao dio ljudske mase, kao energija, kao dusa, kao ti?

Pitas li se?

Dan je divan.

Sunce, kafa, cigara, mjesto na balkonu opkoljeno zelenilom, dobra knjiga, sama...

Sunce- osmjeh za pocetak dana.

Kafa- merak za pocetak dana.

Cigara- merak uz kafu.

Mjesto na balkonu- merak za sjedenje, cist vazduh, otvoren prostor, zvuci prirode, pticica iznad mene na mojim brezama.

Mjesto na balkonu opkoljeno zelenilom- divota, jer balkon je s prednje strane kuce, uz ulicu, sve vidis niko te ne vidi ;) Nema dosadnog zaviranja komsija i besmislenog priupitivanja, i jos besmislenih razgovora, ili ne daj Boze samo pozivanja u moj trenutno najljepsi prostor koji ne zelim da dijelim.

Dobra knjiga- merak za psihu, dusu.

Sama- zar je potrebno objasnjavati...

Cefim, uzivam, meracim, koristim...koristim svaki moguci trenutak u ovih zadnjih 5 dana dok jos mogu imati mira bar malo.

Vec unaprijed poznato, i odavno najavljeno da najveci zar agonije (ako se uopste moze izdvojiti jer je konstantna) krece 3.septembra ove nam godine. Trajace tacno mjesec dana, i bice opste prisutna na svakom koraku.

Nesto mi sve to lici na neki casni post svih vijera, jer postis htio ili ne htio, sam ili u drustvu, dobrovoljno ili nametnuto, i tako mjesec dana svaki dan od 0-24. Jedino ne moras da se odrices ni hrane, ni alkohola, ni seksa...sto vise bice toga u izobilju.

I kao i posle svakog posta imas kao kod hriscana cin pricesca (nisam sigurna kako kod islamaca se to zavrsi, dal postoji neki obredni cin i kako se zove)  tacno nam ga najavljenog 3. oktobra.  

Nesto mi sve to lici na neko mucenje i psihicko i fizicko. Jer u mnogim situacijama i zamorima koji se cuju tih dana imam osjecaj da me neko vrijedja, ponizava, narusava moj mir, i pravi glupom, ludom i polu retardiranom osobom. Fizicke posledice su povezane sa psihickim jer nanose jos vece unutrasnje nemire.

Nasmijana lica u nadprirodnim velicinama, ugladjeni i kravatirani, ugledno drustveni, porodicno sposobni, voljeni, obozavani, obrazovani, postovani....sve u nadprirodnim velicinama!

Kulturni, rijeciti, karakterni, emotivni, bezkompleksni...sa dodatkom velikog Ne ispred svakog opisnog pridjeva!

Postoji li nacin ne ucestvovati?

Da!

Pokupi se jos dok imas vremena, spakuj kofere i nestani na mjesec dana u drugu drzavu ili neku sumu gdje nema ni radija ni televizora ni zive duse ni medvjeda cak. Jer mislim da ce i na njegovu guzicu da zalijepe neki plakat da te podsjete na ono sto ti vec odavno znas dok se tako seta sumom, ili ce tu sumu ipak da nadlijece helikopter sa cikom koji ima megafon.

Odprilike jedino resenje je druga drzava!

Ako ipak ostajes u svojoj, pripremi se na horor svih horora, na lagano odumiranje zivaca, mira i tkiva.

Posto se smatram normalnom, inteligentnom i razumnom osobom, tesko podnosim te mjesece u godini kada je opstenarodni cirkus ove vrste.

Okrece mi se zeludac, proradi mi zucna kesa, crijeva mi se grce i dobijam ili zatvor ili proliv, jetra oboli od ciroze, usta zanjeme, oci se kolacaju i prevrcu na svaka dva minuta, usi zablokiraju da ne slusaju, a glava odkida od bolova. Prosto ne mogu da svarim sve to sto se tada dogadja oko mene.

Ne mogu da spavam jer me neki kreteni konstantno (prolaze kroz ulicu trulim tamicem i kroz megafon koji nadglasa buku koju pravi to vozilo kao da je motokultivator) pozivaju na dogadjaje, dozivljaje, desavanja i tome slicno u obliznje selo, naselje i li moj grad.

Ne zelim vase dogadjaje, dozivljaje i tome slicno, ne zelim mi vi organizujete provod. Ne zelim 30m vruceg afalta do 3.oktobra, ne zelim vrucu prasetinu i besplatna pica, ne uzelim bespaltan koncert tamo nekog sto arlauce dok drzi mikrofon...Ne zelim nista od vas. Ne zelim da se svadjam s prvim komsijom, ne zelim da razdvajam ljude, ne zelim da racunam sta je bilo prije petnaest godina dok su ljudi ljude nabijali na kolac. Ne zelim da mi ispirate mozak, i da posle moram u hitnu na ispiranje organizma. NE ZELIM.

Moj glas nije jeftin, i necete ga kupiti na najeftiniji moguci nacin i na bezvezno lupetanje para za koje ste mogli dosta toga da uradite.

Moj glas cete dobiti kad od novca za kampanju napravite bar jednu sigurnu kucu, pomognete bolesnoj dijeci, nahranite gladne, renovirate porodilista i sagradite skole.

Moj glas cete dobiti kada ja dobijem svoj mir, da me niko ne salijece i oblijece, da mi ne dolazi na ulazna vrata i pita za koga cu da glasam jer to mi je isto kao da me je pitao sa koliko muskaraca sam imala seksualne odnose.

Moj glas cete dobiti kad ja dobijem vazeci pasos bez da idem u Sarajevo bar dva puta da molim da mi u njega zalijepe slicicu na kojoj pise vizia od tad do tad.

Moj glas cete dobiti kad uradite nesto konkretno.

Moj glas ove godine ce ostati skriven u prasnjavoj kutiji tamnog coska.

Moj glas ce jos pet dana da uziva, a tada se povlaci u izolaciju.

Moj glas ce ostati u izolaciji mozda i narednih godina,  jer ako ga ove godine ne predam, u naredne cetiri se kupimo i on i ja i odlazimo odavde zauvjek!

Moj glas i ja se nadamo da jos uvjek ima nama slicnima, i da cemo posle ovih mjesec dana pakla ugledati sunce i put koji vodi ka boljem.

Moj glas i ja se nadamo da se drugi glasovi ne mogu vise kupiti tako lako i da ce se desiti cudo.

Moj glas i ja se iskreno nadamo da nece biti potrebno da vas napustimo i zaboravimo...

Moj glas i ja vas srdacno pozdravljamo, i zelimo vam mirne snove i jos mirnije dane, i da izdrzite ovaj holokaust na nase duse.

Moj glas i ja pozdravljamo i pocetak izborne kampanje, sve stranke, njihove lidere i clanove uz odgovarajucu kompoziciju „Riblja corba-Oko mene“

Puno srece gospodo, al mene zaobidjite molim vas!!! Od srca vas molim!!!

Pomalo je degutantno svaki dan gledati, slusati (od skora zahvaljujuci tehnologiji) i citati izjave ovih silnih prosvecenih umova, koji na sve moguce nacine izrazavaju svoj patriotizam. Toliko degutantno da u vama stvara suprotan efekat.

Razlog tome nikada nisam mogla da dokucim.

Razlog tome mi nikad nije bio jasan.

Par godina unazad sam i mogla da nadjem neko opravdanje, vise da bih tjesila sebe braneci njih. Pokusala i da se ukolpim, da probam da budem dio mase. Davno sam izasla iz te price, tj. vrlo brzo po upadanju u nju. Kako godine odmicu shvatam i zasto sve moje utjehe jenjavaju da ce biti drugacije, jer je ovo postaje totalno nepodnosljivo i neizljecivo.

Na pitanje „Zasto?“ odgovor je „Rat nam je to uradio!“

Ali rat je zavrsen prije petnaest godina...ili jos ratujemo...do kad...sledecih petnaest...jel ovo tihi rat, rijecima i djelima...

Mozda nisam upucena, mozda sam van ovog svemira, mozda i nisam dio ovog drustva, i neke stvari mi fakat nisu jasne i nikad nece biti.

Nacionalnog opredjeljenja rodjena kao srpkinja.

Vjerskog pripadanja krstena kao pravoslavka.

Sta sam sad-ne znam, jer po ovakvim standardima da bih bila to sam od rodjenja naslijedila nisam. Ne uklapam se u profil ni malo.

Ne bacam se u trans kad neko pomene srpstvo, ne glumim velikog patriotu samo kad treba i kada bi bio red, pogotovu da se to dokaze nekom drugom ko nije iste nacionalnosti i vjere. Ne branim sunarodnike kad znam da su krivi, ne proglasavam ih herojima jer mi moralnost to ne dopusta. Nisam veliki vjernik ni kada su veliki ni kada su mali praznici u pitanju, nisam vjernik samo kada je svetac i ne valja taj dan da se radi, i nisam vjernik kada je post jer tad jedem sta hocu i sta zelim. U stvari koje mi nemaju logike ne vjerujem, i to je moje licno pravo koje ako nista drugo dajem sama sebi. Ali postujem, i to je za mene dovoljno. Ne kunem se kako ja volim da je nazovem „kraljicu maticu majku nasu Srbiju“ sto mi je najveci od svih grijehova do sada koje sam navela.

Rodjena od ne koliko obrazovanih koliko razumnih roditelja pa sam mozda povukla taj gen. Ljude dijelim samo na dobre i lose, i to mi je dovoljno za sada jer od vise podijela me boli glava.

Sta sam ja sad -ne znam!

Sta zelim?

Ocigledno previse, za stanje i zemlju u kojoj sam.

Sta znam?

Da sam drugacija i neshvacena. Da nisam mediokritet i da imam svoje misljenje kakvo god ono bilo (pa priznajem nekada i pogresno ali moje) i zbog toga se ne uklapam nigdje.

Da sam obisla svoju zemlju van teritorije svoje opstine i „entiteta“ (ne koliko bih zeljela i htjela, ali ima vremena), u drugim proputovala malo vise od prelaska Drine devedesetih godina zbog sverca jefitnije robe iz Bogatica, i posjeti (prije) zoloskom vrtu i Knez Mihalovoj i (sada) trznim centrima Usce i Delta, (jer je to ocigledno jedino sto se da vidjeti u Beogradu a i Srbiji jer Beograd je Srbija).

Da sam se uvjek trudila da upoznam razlicite ljude, kulture, gradove, obicaje, radi izgradjivanja same sebe.

Da budem iole pismena i obrazovana iako nemam diplomu za to, sto vise po zanimanju na drustvenoj skali i svijesti pripdam najnizem rangu, al bar radim sto volim.

I opet, sta sam ja?

Samo jedna sad vec (odavno) djevojka izgubljena u zemlji cuda. Samo sto ta cuda umaju monstruozni izgled i oblik, i stvaraju nista manje takva stvorenja.

Izboriti se s njima tesko, saziviti se jos teze, pobijeci...najteze. Bijeg je najveci licni poraz.

Sta zelim?

Da sve ovo vise prestane.

Ne znam kad je pocelo, a jos manje kada ce zavrsiti, ali zelim da prestane.

Pocinje da gusi to odmjeravanje snaga i igre „dva ovna na brvnu“ kako na drzavnom nivo, tako i na gradjanskom.

Zelim da zivim u normalnoj sredini gdje kad komsiji pozelis „Dobar dan“ to i uistinu mislis.

Zelim da ljudi ne isticu sta su i ko su samo po nacionalnosti i vjeri, jer ne rade to toliko zbog sebe koliko zbog drugih, i zbog vece pripadnosti ovom (bolesnom) drustvu. Zar je umjerenost iscezla, a granica normale nestala ili pomjerena u totalnu krajnost sto zdrav razum ne moze svariti.

Zelim da isticu sta su i ko su kao osobe, kao jedinke, kao gradjani svoga neba a ne tudjeg.

Zelim da prestanu zle misli da hodaju medju nama i da zajedno gradimo bolje sutra za sve. I da ne dijelimo nase nebo na dva dijela neobjasnjivim granicama, i tri ruke koje ga hvataju da bi sto vise odvukle na svoju stanu.

Mozda zvucim kao bjelosvjetska misica ljepote ali zelim mir. Mir u zemlji, mir u ljudima, mir u samoj sebi.

(i da zavrsim stihom jedne pjesme)

Zelim biti Hercegovac, zelim bit’ Bosanac, zasto da u svojoj zemlji zivim kao stranac!

Bjese nekad, sad gledajuci davno, a opet tako skoro jer nije proslo vise od tri do cetiri godine.

Sasvim slucajno otkucah prva slova, a od njih nastase prve rijeci. Rijec po rijec, objavljivala sam pricu po pricu, i tako zalutala u virutalni svjet sa gomilom ljudi koji su uzivali citajuci tudje rijeci. Bilo je tu razlicitih prica, svaka je bila odraz jednog lica u monitoru i njegovih rijeci na sarenoj poglozi. Svako je bilo drugacije, mislio, smijao se i pjevao na svoj nacin. Neki su odskakali po broju posjeta, neki po broju komentara, drugi pak sto su bili nepovezani, a bilo je i onih sto su jako povezani cak njih sedam. Mnogi se nisu razlikovali, utopili se u masi istih, al bili su dragi.

Cudno kako ni malo nisam razmisljala o tome, da ce dan kada sam postala clan velikog kruga ljudi koji stoje sa one strane tastature, promjeniti mi zivot.

Jos cudnije da sam stekla virutalne prijatelje, ali najljepsi dio i najcudniji da mnogi od njih vise i nisu virualni nego stvarni. Sa kojima to nisamo uspjeli da ostvarimo, propustili smo mnogo, ali odustali nismo. Cudni putevi su nas spojili, cudne rijeci...najljepse pjesme, flimske kritike, duboko razmisljajuce recenice, igre nabacanih rijeci, savjeti mlade majke i zene najboljeg muza na svjetu, opisi neuhvatljive male djevojcice, njegova razmisljanja kao da je veliki a za iznenadjenje mnogih bio je tako mali, mnogi komentari i brojne posjete sto su se ocitavale na nasim brojcanicima....

Posle naglog prekida i nestanka naseg svjeta, nestala sam i ja....Mislila sam da nije isto ulaziti u novi svjet, a nositi stare uspomene jer nikada nece biti isto kao prije.

Sad kada osjecam da je proslo dovoljno vremena odlucila sam da krenem naprijed.

Za pocetak sa istim ljudima...mnogo dragim ljudima....da obnovimo nas svjet na nekom drugom planetu. Ja da ponovo pocnem a oni da nastave tu gdje su stali....

Dragi moji blogeri, vratite se svojim tipkicama na tastaturi, unesite ponovo cari u sve ovo, jer na ovom planetu ne mogu bez vas.

Posvecujem....Peggy, Maloj, Da njemu, Zlaju, Smokvici, Harisu, Stalkeru....i svim drugima cijih se blog imena ne sjecam ;)