Da li je neko vidjeo moju sjenku?
Kao stranac u noci lutam mislima i nevidljivim prostorima i trazim sjenku, svoju izgubljenu sjenku.
Do juce je bila tu, pratila me u stopu, a sada me napustila, ostavila.
Sada sam sama, bez nje, moje sjenke.
Sada sam sama i lakse mi je, ali teze mi je.
Ne osjecam vise teret umornog glasa, ali monolog je isprazan, ubitacan.
Nemam nikog da me prati, da radi sto radim, da voli i prezire zajedno samnom. Da me podrzava, uvjek ali uvjek i kada to ne zeli, i kada je let i kada je pad nasuprot tome koliki je njen strah od zadatih visina i dubina, i najgore cvrstog tla.
Bila je tu! Bila je!
Nevidljivim koncem zasivena za mene, cuvala mi ledja u veselom danu i umornoj noci, ali...popucase svi konci oko mene i ode, napusti me. Moja sjenka, moj drugi u danu glas, moj drugi u nocima spas.
Napustila me, razumijem, nije mogla vise, al i dalje sam sebicna i bitnije mi je moje dobro nego njeno, zelim je nazad, zelim je uz sebe. Blizu je, znam, osjecam njen impuls, osjecam njen sum. Nedovoljno ipak da je scepam, i nasilno ako treba opet zasijem za sebe.
Mada, razumijem...naporan je dan kada ne znas sta slijedi. Naporna je noc jer se ponasa kao dan.
Pa znam, i sama da mogu napustila bih se, ali...kako?
Ovaj konac je jos cvrsci i jos nevidljiviji i nece puci tako skoro. Isjeci ga ne mogu, ni pod lupom najveceg uvecavanja se ne vidi, trazila sam nije da nisam, i to cesto.
A ko ga jebe, kad pukne puci ce.
A kad pukne, gotovo je, i za mene i za mene sto ne voli mene. Onda cemo se ja i ja sto ne voli pravo ja razdvojiti zauvjek, oprostiti i krenuti svako na svoju stranu, bez osvrtanja.
A do tada....Izvinite da vas pitam „Da niste vidjeli moju sjenku, nestala je. Sigurna sam da zeli da se vrati, ali se zagubila i zaboravila put. Ako je vidite javite mi, ili njoj recite da je trazim, znacice nam, objema!“
